Sati i sati rada, gledanja u tanku nit pamučnog konca...
Volim provoditi sunčana popodneva vani ispred kuće.
Dok djeca oko mene trče, zadirkuju razigrane mačiće, naganjaju loptu, traktor na pedale i istražuju svijet, ja volim uroniti u svoje misli, nižući jednu po jednu očicu, gledajući kako, svakim dodatnim redom, nastaje nova mustra, nastaje nešto novo, što me oduševi.
Razmišljam kako tako nastaje i naš život. Satkan od trenutaka, dana i godina, tih darovanih niti Božje Ljubavi.
I svaka nit, svaka očica nam šapuće: "Ljubim te, dijete moje. U tvoje sam biće samoga sebe utkao i darovao ti život. Ne samo ovaj zemaljski, nego vječni."
I tako... kad odmaram oči od sitnog boda, odlutam pogledom u oblake. Kakvu si nam divnu mustru večeras stvorio! Divni Oče, Ljubavi moja. Hvala ti na još jednom zalasku sunca, na "zapaljenim" oblacima i svim nijansama rumenila.... na pticama koje čavrljaju u krošnji, na svemu što si stvorio da nam uljepšaš ovo proputovanje. Kad si ovaj stvoreni svijet tako divno satkao, kako li tek izgleda onaj vječni, onaj u kome Ti prebivaš?
srijeda, 24. lipnja 2020.
Ovako nastaje jedna uljna torbica
Pretplati se na:
Objavi komentare (Atom)
Nema komentara:
Objavi komentar